“Skromnost” u koju sam nekad vjerovao

Dugo sam vremena živio vjerujući u jednu, po mojem sadašnjem shvaćanju, vrlo čudnu ideju o skromnosti. Kad se sve zbroji i oduzme, svodi se na to da sam često imao običaj davati sebi pravo na znatno manje od onoga što sam u dubini sebe želio.

Drugim riječima, tražio sam od života premalo jer sam nekako u sebi smatrao “ne-skromnim” tražiti više. Ili, bolje reći, smatrao sam “nezahvalnim” tražiti upravo ono što sam duboko u sebi želio.

Tražio sam premalo u odnosima, poslu i brojnim drugim važnim područjima života. Naravno, rezultat je takvog pristupa bio i da sam dobivao znatno manje negoli sam to zaista želio. Tko bi me tada gledao sa strane, vjerojatno nije mogao primijetiti moje nezadovoljstvo jer sam tijekom vremena ipak naučio dobro igrati ulogu u kojoj sam se osjećao sigurnim i zaštićenim, no u sebi sam vrlo jasno znao da nešto ne štima.

Jednom prilikom dok sam prelistavao knjigu Tečaj čuda i razmišljao o tome što radim krivo, u njoj sam zamijetio vrlo intrigantnu misao koja kaže kako je jedan od naših najvećih problema to što upravo tražimo premalo od života.

 

“Ti ne tražiš previše od života, nego premalo.”

 

Daljnje istraživanje te knjige dovelo me do sljedeće misli:

 

“U bilo kojoj situaciji može nedostajati samo ono što ti nisi dao.”

 

Navedene misli tako su snažno odjeknule u mojoj glavi da sljedećih nekoliko dana nisam bio u stanju ni o čemu drugom razmišljati. Budući da su mi prilike to dopuštale, vikend sam proveo u potpunoj izolaciji, ispijajući kave i družeći se s Tečajem čuda.

Počeo sam shvaćati da tamo gdje sam tražio malo od sebe, drugih ljudi i života općenito, nisam bio voljan niti dati puno. Tek kada bih sebi dao pravo na nešto što sam duboko u sebi osjećao da mi pripada, postao bih voljan DATI SVE OD SEBE kako bih do toga i došao. Ne bih tražio kraći put, ne bih tražio izlike, ne bih pokušavao “muljati” samome sebi, ne bi me zanimalo što mediji govore, ne bih tražio krivce kada se stvari ne bi odvijale onako kako sam zamislio. Ništa mi ne bi bilo teško jer sam imao razlog ZAŠTO to radim i bio sam maksimalno motiviran da to i dobijem.

Vjerovao sam da sam skroman jer sam, primjerice, pristao raditi posao za koji mi je jasno bilo da ga ne volim, no bio bih se osjećao “bahato” i nezahvalno razmišljajući o tome da započnem raditi upravo ono što volim. Svoju tadašnju definiciju pojma “skromnosti”, zbog koje nisam sebi dopuštao ono što sam u dubini sebe želio, sada smatram činom negacije svojeg Duha uzrokovanog raznim strahovima, kojih tada očito nisam ni bio svjestan.

Sada smatram da je moja dužnost prema Bogu i životu postati i biti sve ono za što u meni postoji potencijal. Sve manje od toga više ne držim za skromnost, već smatram oblikom samoponiženja.

Sjemenka hrasta nikome ne čini uslugu time što “izbjegava” postati hrast.

 

***

Što manje tražiš – u poslu, ljubavnim odnosima, bilo gdje – manje si voljan i dati! “U bilo kojoj situaciji može nedostajati samo ono što ti nisi dao.” Dopusti sebi zatražiti više od života i vrlo brzo postat će ti jasno da ne moraš nikoga čekati, već je na tebi prvi korak – dati više, postati više, usuditi se više, riskirati više, izaći iz zone ugode ili pružiti veću vrijednost na tržištu. Postani osoba s kojom želiš biti u vezi. Postani osoba s kojom će tvoji poslovni partneri silno željeti poslovati. Postani osoba koja svojoj duhovnoj esenciji dopušta da se što slobodnije izražava kroz tebe.

 

© 2016 – Tomislav Tomić

Komentirajte

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.


*